Fotografsko selo: U POVODU IZLOŽBE “I MOJA BIJELA TRAKA”, VELIJE HASANBEGOVIĆA
Velija Hasanbegović je čovjek sa fotoaparatom, umjetnik sa izrazito istančanim osjećajima, podjednako posvećen izboru teme i njenoj realizaciji. U njegovim radovima umjetnost se prikazuje kao gotovo savršena sinteza estetike i etike. On mi se čini kao dokaz one teze da su veliki umjetnici i dobri ljudi. Njegova životna priča je poput nekog trilera i o njoj se uglavnom priča šapatom. Čini mi se da na isti način treba govoriti i o njegovim fotografijama i izložbama. Po svojim dimenzijma, a i tematski, ova izložba „I moja bijela traka“ različita je od izložbe „Drina / Jezero Perućac“ koju smo imali čast ugostiti u programu „Modul memorije“ 2012. Ipak i ovdje, kao i u spomenutoj izložbi nalaze se snažna upozorenja o tome da živimo u vremenu u kome je revolucionarno djelo ostati čovjekom. Vrijeme u kome živimo je vrijeme užasnih razaranja gradova, familija, ljudskih duša, te općenito vrijeme bez etike i pravde. Prošlo stoljeće u Evropi obilježeno je ubijanjem miliona ljudi u zločinu genocida, a onda opet, gotovo iznenenada, nakon ponavljanja mantre „Nikad više“, to se dogodilo ponovo, na samom kraju stoljeća, u Bosni. Nakon Bosne, kao i nakon „sarajevskog atentata“, otvorena je Pandorina kutija, te decenijama, širom svijeta bijesne ratovi i stradaju nedužni ljudi, civili. Još bolnije od zločina je čekanje pravde za ubijene i nestale. I dvadeset godina poslije, u bosanskim gradovima koji su bili izloženi zločinima i genocidu poput Srebrenice, Višegrada ili Prijedora, pravda se čeka kao kiša nakon dvadestogodišnje suše. Sve što nam je ostalo su sjećanja i glas istine. Prisjetio bih se i jedne Orwelove rečenice gdje kaže:“ Kada opća obmana vlada svijetom, govoriti istinu smatra se revolucionarnim djelom“. Tu istinu, svojim fotografijama priča Velija Hasanbegović u priči “I moja bijela traka…” nastaloj na istoimenom performasu umjetnice Elme Selman a čiji je cilj bio upravo prisjećanje/podsjećanje na žrtve u općini Prijedor, civile koji su mučeni, ponižavani i ubijani zbog pripadanja drugoj/drugim vjerskim grupama. Uz imena 3.170 civilnih žrtava s područja općine Prijedor građani/ke su tokom cijelog dana postavljali bijele trake. Bijele trake nalazile su se u zemlji u prostoru galerije asocirajući na grobnicu iz koje se vade ostaci žrtava da bi im se dao identitet. Nakon toga posjetitelji su postavljali ove trake na crnu površinu zajedno s podacima ubijenih. Događaj se desio 31. Maja 2013. na „Međunarodni dan bijelih traka“ podsjećajući nas na taj dan 1992. kada je, poput nacističkog proglasa Poljskim jevrejima iz 1939., svim građanima i građankama nesrpske nacionalnosti u Prijedoru naređeno da oko ruke moraju nositi bijelu traku i imati vidno istaknutu bijelu zastavu na kući. Bio je to uvod u kampanju istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori, te činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% predratnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa teritorije općine Prijedor. Još važniji cilj obilježavanja ovog dana, od samog sjećanja, je skrenuti pažnju na ustrajno negiranje zločina počinjenih u Prijedoru od strane lokalne vlasti, te osuditi policijske zabrane komemorativnih skupova žrtvama i odbijanje gradskih vlasti da dozvole izgradnju memorijala civilnim žrtvama u Prijedoru i na lokaciji logora smrti u Omarskoj. Akcija je također dijelom globalne kampanje “Stop Genocide Denial” pokrenute 2012. kojom se željelo skrenuti pažnju na kršenja osnovnih prava žrtava u Prijedoru te širom svijeta. Sastavi dio ove izložbe je i video umjetnika Šefke Obućine koji je dokumentirao rad Elme Selman. U biti, i rad Elme Selman, i izložba Velije Hasanbegovića i video Šefke Obućine suštinski govore o vapaju za mirom. Taj mir trebaju podjednako mrtvi i živi, a do njega se, što je iz ove priče jasno, može doći samo iskrenim suočavanjem sa prošlosti i pravdom. Nihad Kreševljaković, direktor Sarajevskog ratnog teatra i programa Modul memorije
